Život kao let bez zaustavljanja

Gavelline večeri i ove su godine ponudile niz zanimljivih naslova hrvatskih kazališta kao i gostujućih predstava iz susjednih zemalja. U tome je kontekstu za izdvojiti predstavu 1981. u režiji Tomija Janežiča i produkciji Novosadskog pozorišta – Újvidéki színház, zatim koprodukciju splitskog i riječkog HNK, tekst Bekima Serjanovića Nigdje, niotkuda u režiji Ivice Buljana, te gostovanje sarajevskog Kamernog teatra 55 s predstavom Blank prema istoimenoj knjizi Feđe Štukana, a u režiji Kokana Mladenovića.

Metafore realizirane kvalitetnim i adekvatnim scenskim sredstvima glavna su uporišta ove predstave / Snimio Dženat Dreković

Potonja je predstava nastala prema hit-
-knjizi sarajevskog glumca na autobiografske teme uz kvalitetan autorski rukopis. Odličan predložak za predstavu ili filmski scenarij, priča je to o životu čovjeka koji prolazi kroz mladost, odrastanje, rat u Sarajevu, izazove droge, odabira profesije, mnogih ljubavi, odlaska u inozemstvo, boravka u psihijatrijskoj ustanovi.

Redateljska postavka Kokana Mladenovića, koji je ujedno i autor dramatizacije, prenosi na scenu pistu autorova života kao niz susreta i putovanja. Na sceni je pokretna traka za prtljagu, a u pozadini rock bend koji uživo svira i komentira scensko zbivanje. Sam Feđa Štukan je čitavo vrijeme na sceni kao dio benda, što je jako dobar dramaturško-redateljski potez, jer po potrebi sudjeluje kao glazbenik i promatrač, ali i kao agens u vlastitom tekstu.

Premda već viđena i obilato korištena kao filmska metafora, scenografija pokretne trake koja podsjeća na zračnu luku u ovoj predstavi dobro funkcionira, posebice ako uzmemo u obzir jednu od važnijih tematskih linija romana, a to je autorova želja za letenjem, kako metaforička, tako i stvarna (želio je postati pilot, što je kasnije u životu i ostvario). Prvih 45 minuta protječe zaista odlično, kako glumački tako i po pitanju režije, dramaturgije, tempa i ritma. No, u sredini se sve to počinje lagano gubiti, osobito u dramaturgiji. Do tada kreirana frenetična atmosfera kreativne mladosti na drogama počinje se izmjenjivati s ponavljanjima i viškovima informacija i epizoda.

Glumački je ansambl vrlo dobro uigran, izvedbe su nastajale kroz timski rad, premda s jasnim redateljskim stavom i po zadanom predlošku, pa tako većina izvođača izmjenjuje uloge tijekom izvedbe. Davor Golubović kao mladi Feđa uvjerljivo je predočio filmsku traku autorova života, koja je poput aerodromske trake za preuzimanje prtljage, jednako kao i njegova partnerica Maja Izetbegović u ulozi Štukanove djevojke u Njemačkoj. U njihovim interpretacijama, jer Maja Izetbegović mijenja još nekoliko uloga tijekom predstave, zaista se može doživjeti potraga za identitetom, propitivanje smisla života te osvještavanje vlastite destruktivnosti kao mehanizma umjetničkog stvaranja, ali i tipa ličnosti. Živi rock bend, u pozadini sa stvarnim protagonistom, podcrtava tempo radnje, ali i motive, te je odličan okvir urbanim aerodromskim zbivanjima.

Metafore realizirane kvalitetnim i adekvatnim scenskim sredstvima glavna su uporišta ove predstave, a razlog postavljanja i najjači motivski aduti zasigurno su snažne antiratne poruke, popraćene živim slikama posljedica rata, kroz epizode iz Štukanova života, gdje zaista nitko ne dobiva, osim ratnih profitera i nove vlasti koja gradi svoju moć na korupciji, što vrijedi za sve zemlje u regiji, naročito za Bosnu koja je poprište radnje. Kako su slične teme prisutne i u hrvatskoj svakodnevici, predstava komunicira i s domaćom publikom.

Pad ritma i tempa u drugome dijelu predstave gdje se sve opisano ponavlja i akumulira, redatelj je htio nadomjestiti i uravnotežiti namjerno pretjeranim krajem u melodramatskom kodu, u kojemu sam Feđa Štukan, stvarni protagonist zbivanja koje gledamo, pjeva holivudski srcedrapateljnu pjesmu svojoj novorođenoj kćeri koja mu je, nakon brojnih pronađenih pa izgubljenih ljubavi, isto toliko neiskorištenih prilika i krivih odluka te slabosti uvjetovanih ovisnošću, podarila smisao.

Tema glume kao bijega od sebe i od stvarnosti, zatim izvrstan prizor teatra u teatru, scena iz Shakespeareova Sna ljetne noći, prizor sa studentske glumačke klase, kao i niz glumačkih ostvarenja i redateljskih rješenja iz prve polovice predstave čine Blank uspjelim ostvarenjem, unatoč nekim klišejima i redundantnostima svog drugog dijela. Osnovnu emociju, atmosferu, ritam i teme iz Štukanova romana predstava je uspjela prenijeti, a ako je suditi po reakcijama publike i razgovoru nakon predstave na 38. Gavellinim večerima, nisu imali problema s viškovima kao mi, profesionalni gledatelji. Ipak, sigurna sam da je upravo taj problem Kokan Mladenović pokušao uravnotežiti opasno jakim, namjerno pretjeranim, skoro pa parodijskim melodramatskim krajem.